COP31: Bogate zemlje daju siromašnijim „mrvice” za borbu protiv klimatskih promena

Klimatske promene

Dok se svetski lideri i pregovarači okupljaju u Antaliji kako bi dogovorili naredne korake u borbi protiv klimatskih promena, pomoć najugroženijim zemljama ponovo je postala jedna od najvećih tačaka razdora. Na račun Fonda za adaptaciju klimatskim promenama obećano je svega 50 miliona dolara, gotovo tri puta manje nego prošle godine. Istovremeno, procenjuje se da će zemljama u razvoju do 2035. biti potrebno oko 305 milijardi dolara godišnje kako bi se zaštitile od posledica klimatske krize.

Klimatske promene više nisu samo pitanje smanjenja emisija i obećanja o dostizanju ugljenične neutralnosti. Za veliki broj zemalja one su već svakodnevna borba sa poplavama, sušama, ekstremnim temperaturama, nestašicom vode i uništenom poljoprivredom. Upravo zato je pitanje finansiranja prilagođavanja klimatskim promenama (adaptacije) jedno od najvažnijih na ovogodišnjoj konferenciji Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama – COP31, koja se od 9. do 20. novembra održava u Antaliji.

Ovogodišnji skup, 31. po redu, okuplja predstavnike država, međunarodnih organizacija, naučnike, aktiviste i poslovni sektor. Turska je domaćin konferencije, a njen predsednik je ministar za životnu sredinu, urbanizaciju i klimatske promene Murat Kurum. Australijski ministar za klimatske promene i energetiku Kris Bouven predvodi pregovarački proces. U fokusu su sprovođenje već preuzetih klimatskih obaveza, energetska tranzicija, elektrifikacija i otpornost zajednica na posledice klimatskih promena.

Međutim, dok se na konferenciji govori o ambicioznijim ciljevima, konkretna finansijska obećanja ponovo otvaraju pitanje koliko su bogate zemlje spremne da ulože u zaštitu onih koje su najmanje doprinele klimatskoj krizi, a često trpe njene najteže posledice.

Samo 50 miliona dolara za zemlje kojima je pomoć najpotrebnija

Na donatorskom sastanku održanom u utorak, 17. novembra, u okviru COP31, za Fond za adaptaciju (Adaptation Fund) obećano je oko 50 miliona dolara. To je značajno manje od 135 miliona dolara, koliko je za isti fond obećano na prošlogodišnjoj konferenciji COP30 u brazilskom Belému.

Zbog toga su organizacije koje se bave klimatskom pravdom oštro reagovale. Mohamed Adov, direktor afričkog klimatskog tink-tenka Power Shift Africa, ocenio je da bogate zemlje nude „mrvice” Fondu za adaptaciju, dok istovremeno blokiraju pregovore koji bi trebalo da obezbede novac potreban zemljama u razvoju.

Prema njegovim rečima, teško je razumeti kako vlade očekuju da fond obavlja važan posao o kojem govore na konferencijama, ako mu istovremeno ne obezbeđuju dovoljno sredstava. Posebno je kritikovao Evropsku uniju, optužujući je da predvodi blokiranje novih finansijskih obaveza i time dovodi u pitanje sopstvenu ulogu klimatskog lidera.

Među donatorima koji su najavili nove doprinose Fondu nalaze se Španija, Nemačka, Irska, Belgijski region Brisela, Portugal i Estonija, koja je prvi put postala njegov donator. Prema podacima samog Fonda, Španija je najavila 25 miliona evra, Nemačka 10 miliona, Irska šest miliona, Briselski region 2,9 miliona, Portugal milion evra, a Estonija 300.000 evra.

Problem, međutim, nije samo u iznosu pojedinačnih obećanja, već u ogromnom raskoraku između novca koji je dostupan i onoga što je zaista potrebno.

Koliko zapravo košta prilagođavanje klimatskim promenama?

Prema najnovijem izveštaju Programa Ujedinjenih nacija za životnu sredinu (UNEP), objavljenom početkom novembra 2026, zemljama u razvoju biće potrebno oko 305 milijardi dolara godišnje do 2035. godine za prilagođavanje klimatskim promenama.

Nasuprot tome, međunarodno javno finansiranje koje razvijene zemlje obezbeđuju za adaptaciju u zemljama u razvoju tokom 2024. godine iznosilo je između 28,2 i 31,7 milijardi dolara. Čak i kada bi se dostigao cilj utrostručenja finansiranja, dogovoren na COP30, to bi pokrilo tek između 20 i 29 odsto procenjenih potreba do 2035. godine. To znači da problem nije samo u nedostatku novca, već i u tome što se finansiranje ne povećava tempom kojim rastu klimatski rizici.

Adaptacija podrazumeva konkretne projekte koji mogu da odluče o tome da li će zajednice uspeti da prežive narednu poplavu, sušu ili ekstremni vremenski događaj. To su sistemi za rano upozoravanje koji stanovništvu daju dovoljno vremena da se skloni na bezbedno mesto, infrastruktura koja može da izdrži snažne ciklone i poplave, poljoprivredne metode koje smanjuju rizik od propadanja useva tokom sušnih perioda, ali i obezbeđivanje pristupa vodi.

Teresa Anderson, predstavnica organizacije ActionAid International, upozorila je da sistemi za rano upozoravanje mogu da omoguće ljudima da se sklone na uzvišenja pre nego što poplava stigne, dok otpornije poljoprivredne prakse smanjuju rizik od gladi tokom suša.

„Srceparajuće je što se, upravo u trenutku kada potreba za adaptacijom raste, novac koji se nudi smanjuje. To ne može da se nastavi ako čovečanstvo želi da obezbedi sopstveni opstanak”, poručila je Anderson.

Dodatnih 200 miliona dolara, ali to nije dovoljno za zatvaranje jaza

Tokom COP31 objavljena je i vest o dodatnih 200 miliona dolara koje su četiri države – Danska, Južna Koreja, Belgija i Nemačka – obećale ili predložile za fondove Globalnog fonda za životnu sredinu (GEF).

Od tog iznosa, Belgija je namenila 50 miliona evra Fondu za najmanje razvijene zemlje, dok je Nemačka predložila 10 miliona evra za isti fond i još osam miliona za Fond za posebne klimatske promene. Danska i Južna Koreja najavile su doprinose osnovnom fondu GEF-a.

Važno je, međutim, razlikovati ova sredstva od novca namenjenog Fondu za adaptaciju. Reč je o različitim finansijskim mehanizmima, sa različitim namenama, pa se 200 miliona dolara ne može jednostavno dodati na 50 miliona namenjenih Fondu za adaptaciju i predstaviti kao jedinstvena pomoć za prilagođavanje klimatskim promenama. Dodatni problem je i to što pojedina obećanja tek treba da prođu procedure odobravanja. Nemački doprinosi, na primer, zavise od parlamentarne saglasnosti.

COP31 predlaže 120 milijardi dolara godišnje, ali pregovori još traju

Pitanje finansiranja našlo se i u nacrtu završne odluke COP31, koji je predsedništvo konferencije objavilo 16. novembra. U njemu se predlaže da se godišnje finansiranje adaptacije za zemlje u razvoju poveća na najmanje 120 milijardi dolara do 2035. godine, uz zahtev da razvijene zemlje povećaju podršku i predstave plan kako će taj cilj biti ostvaren.

Nacrt predviđa i pokretanje takozvane Mape puta od Antalije do Adis Abebe, koja bi trebalo da identifikuje predvidljive izvore javnog finansiranja za adaptaciju i nadoknadu klimatskih gubitaka i štete. Rezultati bi trebalo da budu razmatrani na narednoj konferenciji COP32, 2027. godine, u Adis Abebi.

Ipak, reč je o predlogu, a ne o usvojenoj odluci. Pregovori se nastavljaju, a među otvorenim pitanjima su i način finansiranja, obaveze razvijenih zemalja i odnos prema fosilnim gorivima.

Konferencija u Antaliji završava se 20. novembra, a njeni poslednji dani trebalo bi da pokažu da li će se deklaracije o solidarnosti i klimatskoj pravdi pretvoriti u konkretne finansijske obaveze.

Jer za zemlje koje se već suočavaju sa posledicama klimatskih promena, adaptacija nije pitanje daleke budućnosti, već mogućnosti da zaštite stanovništvo, infrastrukturu, proizvodnju hrane i sopstvenu ekonomiju. A između obećanih milijardi i novca koji zaista stiže do ugroženih zajednica i dalje zjapi ogroman jaz.

Foto: Magnific/magnific

Povezani Članci

Najnovije

Scroll to Top
Search