Materijali na bazi gljiva mogli bi da postanu ozbiljnija alternativa životinjskoj i sintetičkoj koži. Istraživači iz Finske razvili su postupak kojim se od micelijuma, podzemne mreže gljivičnih vlakana, mogu praviti tanki, fleksibilni materijali u kontinuiranom proizvodnom procesu. Time se otvara mogućnost za njihovu proizvodnju u znatno većim količinama nego što je to ranije bilo izvodljivo.
Istraživanje je sproveo tim iz Finskog tehničkog istraživačkog centra VTT, a rezultati su objavljeni u julu 2026. godine u naučnom časopisu ACS Applied Bio Materials.
Micelijum predstavlja mrežu sitnih vlakana koja se razvija ispod površine na kojoj rastu pečurke. Zbog svojih karakteristika, već neko vreme privlači pažnju naučnika i proizvođača koji traže održivije materijale za izradu torbi, obuće i odeće. Međutim, jedan od najvećih izazova bio je kako proizvodnju proširiti izvan malih laboratorijskih serija.
Umesto sporog uzgoja, primenili postupak sličan proizvodnji papira
Dosadašnji pristupi uglavnom su podrazumevali uzgoj micelijuma u plitkim posudama, gde se gljivična vlakna postepeno šire i povezuju u kompaktnu površinu. Takav način proizvodnje pogodan je za manje količine, ali teško može da odgovori na potrebe industrijske proizvodnje.
Finski istraživači odlučili su da isprobaju drugačiji pristup. Koristili su gljivu Trichoderma reesei, koju su uzgajali metodom potopljene fermentacije. To znači da se gljiva razvija u tečnosti bogatoj hranljivim materijama, unutar posebnog bioreaktora u kojem se kontrolišu uslovi rasta.
Na taj način dobili su vlažnu masu micelijumskih vlakana, koju su potom oprali i pomešali sa sorbitolom i celulozom. Sorbitol, supstanca dobijena iz šećera, služi kao omekšivač i pomaže da materijal ne postane krt, dok celuloza doprinosi njegovoj čvrstoći.
Posebno je korišćena nanofibrilovana celuloza, odnosno celuloza razložena na izuzetno sitna vlakna. Kombinacija ovih sastojaka omogućava podešavanje fleksibilnosti i drugih karakteristika konačnog materijala.
Dobijena masa zatim je razlivana u tanke slojeve i sušena, čime je nastala netkana tkanina. Reč je o materijalu čija vlakna nisu isprepletana tkanjem ili pletenjem, već su međusobno povezana drugim postupcima. Istraživači navode da se takav materijal može seći, obrađivati i šiti slično klasičnom tekstilu.
Materijal je dovoljno fleksibilan za izradu torbi i obuće
Ispitivanja su pokazala da materijal ima zateznu čvrstoću od 11 do 19 megapaskala (MPa), u zavisnosti od načina na koji je micelijum prethodno obrađen. Ovaj parametar pokazuje koliku silu materijal može da podnese pre nego što pukne. Takođe, mogao je da se istegne za približno devet do deset odsto pre pucanja. Fleksibilnost je posebno važna za proizvode poput torbi i obuće, koji su svakodnevno izloženi savijanju i drugim opterećenjima.
Jedan od najvažnijih koraka u istraživanju bio je prelazak sa laboratorijskih uzoraka na proizvodnju dužih komada materijala. Tim je prilagodio sistem valjaka sličan onima koji se koriste u papirnoj industriji. Tokom pilot-proizvodnje dobili su kontinuirane listove materijala širine oko 20 centimetara i dužine približno osam metara.
Iako je reč o eksperimentalnoj proizvodnoj liniji, rezultat pokazuje da se micelijum može obrađivati postupkom koji je bliži industrijskoj proizvodnji nego dosadašnji uzgoj u pojedinačnim posudama.
Upotreba postojeće opreme mogla bi da bude značajna prednost. Proizvođači možda ne bi morali da ulažu u potpuno nove proizvodne sisteme, što bi potencijalno smanjilo troškove i rizike prilikom uvođenja ovog materijala.
Koautor istraživanja Manuel Arias-Barrantes istakao je da novi pristup rešava jednu od ključnih prepreka za proizvodnju materijala na bazi micelijuma u većim količinama i po pristupačnijim cenama.
Prvi prototip torbe već je napravljen
Još jedna prednost postupka jeste mogućnost prilagođavanja karakteristika materijala. Istraživači mogu da menjaju njegov sastav, dodaju boju i teksturu ili ga kombinuju sa drugim tkaninama, poput pamuka.
Kao praktičan primer napravili su prototip torbe od crno obojenog materijala na bazi micelijuma. Time su pokazali da se materijal može bojiti, seći i šiti, što predstavlja važan korak ka njegovoj primeni u proizvodima koji se koriste svakodnevno.
Interesovanje za ovakve alternative povezano je i sa ekološkim nedostacima postojećih materijala. Deo proizvoda koji se prodaju kao veganska koža zapravo se izrađuje od plastike na bazi nafte, koju je teško reciklirati. Sa druge strane, proizvodnja životinjske kože povezana je sa stočarstvom i hemijskim procesima obrade.
Géza Szilvay iz istraživačkog centra VTT naveo je da se novi postupak oslanja na obnovljive sirovine i blage uslove obrade, bez upotrebe životinjskih sirovina i hemijski intenzivnih koraka. Istraživači takođe ističu da je dobijeni materijal kompostabilan, što bi moglo da bude njegova dodatna prednost u odnosu na plastične alternative.
Masovna proizvodnja još nije dostignuta
Ipak, do šire komercijalne primene ima još koraka. Istraživanje je pokazalo da je moguće proizvesti duže komade materijala, ali to ne znači da je tehnologija već spremna za masovnu proizvodnju. Potrebno je dodatno ispitati dugotrajnost, otpornost na svakodnevno habanje i troškove proizvodnje u industrijskim razmerama.
Micelijum nije jedini materijal koji se istražuje kao alternativa životinjskoj koži. Pažnju proizvođača privlače i materijali dobijeni od kaktusa i listova ananasa, od kojih se pojedini već koriste u modnoj industriji.
Istraživanje finskog tima ipak donosi važan pomak: pokazuje da se materijal na bazi gljiva može proizvoditi kontinuirano, uz primenu tehnologije koja već postoji u drugim industrijama. Ukoliko buduća testiranja potvrde njegovu izdržljivost i ekonomsku isplativost, micelijum bi mogao da postane jedna od zanimljivijih obnovljivih alternativa za proizvodnju modnih dodataka i drugih proizvoda.
Foto: Magnific/anutaray