Ostrvo Tetiaroa, pacifički atol koji je nekada bio u vlasništvu glumca Marlona Branda, postalo je polazna tačka za razvoj tehnologije koja bi mogla da pomogne u uklanjanju ugljen-dioksida iz atmosfere.
Ideja je nastala pre desetak godina, kada su okeanografi Aleks Gagnon i Džulijan Saks, suosnivači kompanije Banyu Carbon iz Sijetla, na ovom ostrvu istraživali uticaj zakiseljavanja okeana na koralne grebene. Tokom rada na projektu, uočili su da bi postupak kojim su premeštali ugljenik u morskoj vodi i iz nje mogao da se primeni i za izdvajanje ugljen-dioksida iz vazduha.
„Šta ako bismo taj proces preokrenuli i iskoristili ga za uklanjanje ugljen-dioksida iz vazduha?“, zapitali su se, prema rečima Gagnona, koji je i vanredni profesor na Univerzitetu u Vašingtonu.
Danas kompanija testira tehnologiju u Zapadnoj Australiji. Sistem koristi posebne molekule osetljive na svetlost, poznate kao foto-kiseline, koji mogu da apsorbuju i oslobađaju ugljen-dioksid. Njihova svojstva otkrivena su u istraživanju australijske naučne organizacije CSIRO iz 2013. godine, a Banyu Carbon je kasnije dobio ekskluzivnu licencu za njihovo korišćenje.
Kako sistem izdvaja ugljen-dioksid?
Proces počinje uvlačenjem vazduha u zatvorenu, zamračenu jedinicu, gde dolazi u kontakt sa rastvorom na bazi vode koji sadrži molekule specijalne boje. Oni apsorbuju ugljen-dioksid, a zatim se rastvor propušta kroz panele izložene sunčevoj svetlosti.
Pod njenim dejstvom, boja menja svoja hemijska svojstva i oslobađa izdvojeni CO₂. Dobijeni gas može da se skladišti ili koristi u industrijskim procesima, poput proizvodnje hemikalija, dok se rastvor sa molekulima boje ponovo upotrebljava.
Jedna od prednosti ovog postupka je relativno mala potrošnja energije. Za razliku od mnogih drugih tehnologija za direktno izdvajanje ugljen-dioksida iz vazduha, koje zahtevaju zagrevanje, ovaj sistem koristi sunčevu svetlost.
„Potrebni su nam samo sunčeva svetlost i vazduh. Nema potrebe za cevovodima ili velikim energetskim postrojenjima“, objašnjava Gagnon.
Tehnologija se trenutno nalazi u demonstracionoj fazi. Postojeći sistem može da izdvoji jednu tonu ugljen-dioksida tokom 12 meseci, što je veoma malo u poređenju sa globalnim emisijama. Tokom testiranja, izdvojeni gas ponovo se ispušta u atmosferu, jer je cilj da se proveri potencijal sistema za buduću primenu u velikim postrojenjima.
Kompanija se nada da bi početkom 2030-ih, uz dovoljnu finansijsku podršku, mogla da razvije postrojenja koja bi pojedinačno izdvajala oko 500.000 tona CO₂ godišnje, uz procenjenu cenu od 200 dolara po toni.
Veliki potencijal, ali i prepreke za širu primenu
Tehnologije za uklanjanje ugljen-dioksida privlače sve veću pažnju, jer se smatra da smanjenje emisija neće biti dovoljno za rešavanje klimatske krize. Potrebno je ukloniti i deo gasova koji se već nalaze u atmosferi. Pored pošumljavanja, koje i dalje čini najveći deo postojećih kapaciteta, razvijaju se i druga rešenja: korišćenje usitnjenog kamenja za podsticanje hemijskih reakcija koje vezuju ugljenik, dodavanje biouglja u zemljište i direktno izdvajanje CO₂ iz vazduha.
Ipak, većina novih tehnologija još je u ranoj fazi razvoja, a njihova primena u velikim razmerama zahteva značajna ulaganja.
Prema izveštaju konsultantske kuće McKinsey iz 2023. godine, tržište uklanjanja ugljen-dioksida moglo bi, uz povoljne uslove, da dostigne vrednost od 1,2 biliona dolara do 2050. godine. Međutim, razvoj sektora usporavaju finansijska neizvesnost i nedovoljna potražnja.
Među kompanijama koje su se suočile sa izazovima je i Climeworks, jedan od poznatijih aktera u oblasti direktnog izdvajanja CO₂, koji je prošle godine najavio otpuštanje oko 20 odsto zaposlenih. Dodatnu pažnju izazvalo je smanjenje ulaganja Microsofta u ovaj sektor, iako je kompanija poručila da nije promenila svoje dugoročne ambicije.
Problem je i to što tržište za uklanjanje ugljen-dioksida tek treba da se razvije. Za razliku od električnih automobila ili obnovljivih izvora energije, koji imaju već uspostavljena tržišta, kompanije koje se bave uklanjanjem CO₂ moraju tek da stvore potražnju za svojim uslugama.
Prema rečima stručnjaka, finansijske institucije i investitori žele pouzdane dokaze da tehnologije daju očekivane rezultate, dok nedostatak proverljivih podataka i neizvesnost u realizaciji projekata dodatno otežavaju ulaganja.
Uprkos tome, interesovanje za ovu oblast raste. Prema podacima navedenim u nedavnoj naučnoj proceni, postojeći projekti uklanjaju oko 2,2 milijarde tona ugljenika godišnje, ali čak 99,9 odsto tog kapaciteta odnosi se na tradicionalne metode, poput pošumljavanja. Nove tehnologije i dalje čine veoma mali deo ukupnog rezultata.
Banyu Carbon je do sada prikupio 8,5 miliona dolara od investitora, a među kompanijama koje su unapred ugovorile kupovinu usluga uklanjanja ugljen-dioksida nalaze se H&M i Shopify. Vrednost ugovora o pretprodaji iznosi 500.000 dolara. Ipak, ni u kompaniji ne smatraju da nove tehnologije mogu da zamene smanjenje emisija na njihovom izvoru.
„Najmanje energetski zahtevan, najbolji za planetu i najjeftiniji način uklanjanja ugljen-dioksida jeste da ga uopšte ne ispuštamo u atmosferu“, ističe Gagnon.
Prema njegovim rečima, dok svet nastavlja da koristi fosilna goriva i doprinosi rastu globalnih temperatura, važno je ne samo istraživati posledice zagađenja već i razvijati konkretna rešenja za njegovo smanjenje.
Foto: