Pod nazivom „Koreni koji traju”, juče je na Tari obeležen jubilej – 150 godina od otkrića Pančićeve omorike, 130 godina šumarstva i 120 godina organizovanog turizma na ovoj planini.
Josif Pančić je za Omoriku, kao četinar koji se razlikuje i od jele i od smrče, prvi put čuo u užičkom kraju 1855.god. Nije uspeo da je pronađe prilikom posete ovim krajevima 1861. Godine 1865. naredio je da se za potrebe Velike škole iz Zapadne Srbije dostave grane sa šišarkama svih četinara i tu su se našle i dve grane Omorike, ali nije bilo zabeleženo odakle su donete niti ko ih je poslao, piše portal Tara Planina.
Već sledeće godine krenuo je sa svojim učenicima na naučnu ekskurziju po Zapadnoj Srbiji i opet je nije pronašao, iako je išao putem koji je prolazio pored prirodnih staništa Omorike. Pančić je ne spominje ni u svojoj knjizi Fauna kneževine Srbije ( 1874 ). Na kraju 1875.god. Josif Pančić pronalazi Omoriku u Zaovinama, a pronalazak i opis je objavio na nemačkoj jeziku u članku Jedan novi četinar u Istočnim alpima, a opis biljke je napisan kako to i današnja botanika zahteva na latinskom jeziku.
Odmah je počelo osporavanje u naučnim krugovima da se radi o novoj vrsti koju je Pančić nazvalo Picea omorica P., a često joj je tepao i ’’ ledena lepotica ’’.
Pančić je ipak izdržao kritiku nauke i nova vrsta je dobila ime po njemu Pančićeva omorika. Pančić je uspeo da locira i neka druga prirodna staništa Omorike. Karlo Maly 1934.god. otkriva najinteresantnije nalažište Pančićeve omorike na Mitrovcu ’’ Crveni potok ’’ ili ’’ Tepih livada ’’, što prestavlja jedino nalazište Omorike na tresetištu. Sva nalazišta Pančićeve omorike izdvojena su u tzv.rezervate prirode o kojima brine Zavod za zaštitu prirode Srbije u saradnji sa JP Nacionalni park Tara. Svako pojedinačno stablo Pančićeve omorike je pod zaštitom kao i prirodna staništa kao strogi rezervati prirode: Zvezda, Crveni potok, Karaula Štula, Crvene stene, Ljuti breg, Bilo i Podgorušica.
Pančićeva omorika kao ’’ živi fosil ’’ svetske flore predstavlja naučnu zagonetku ( poreklo, smanjivanje prirodne sredine samo na srednji tok reke Drine, slabost u konkurenciji sa drugim biljnim vrstama, osetljivost na negatino delovanje čoveka u prirodnim staništima, a sa druge strane jako dobro uspevanje u zagađenim urbanim uslovima ). Šumsko gazdinstvo u saradnji sa Institutom za šumarstvo iz Beograda podiglo je na Jelovoj gori prvu plantažu Pančićeve omorike, kako bi se ova sve više ugrožena vrsta spasila i omogućila proizvodnja sadnica. Kanic u svom putpisu navodi da su Pančićevu omoriku Rimljani koristili zbog izdržljivosti za podupiranje rudničkih jama u Bosni.
Josif Pančić 1888.god. sahranjen je u sanduku načinjenom od Omorike na vrhu Kopaonika koji po njemu nosi i ime – Pančićev vrh. U njegovo ime Gimnazija u Bajinoj Bašti koja nosi njegovo ime započela je sa projektom formiranja botaničke bašte u neposrednoj blizini škole.
